Tag Archive for majka

Šta je uopšte život

Ovu pesmu preslušala sam jedno hiljadu puta večeras pokušavajući da hvatim zašto sam toliko tužna i  koji je razlog osećaja nemoći. Čemu tuga, čemu suze, čemu taj bol u gudima? Slike pred očima letele su  neverovatnom brzinom i smenjivale se kao slajdovi, i baš kao što u pesmi i kaže “pesma uvek miriše na uspomene” tako sam i ja ove noći prošetala kroz celo svoje detinjistvo, devojačstvo, mladost… materinstvo…

Nedostaje mi brat koji  živi relativno  blizu ali sa kojim se viđam tako retko, jednom u godini ili dve. Kao da je relacija Bor – Beograd preko sveta. Ipak, odrasli smo zajedno, porasla sam u njegovom naručju,  otišla u prvu diskoteku, slala mu novac za kinder jaje kada je bio u vojsci…

Spletom okolnosti – odselio se, ” dva puta me je napustio “, jednom kada je postao momak i krenuo svojim putem i drugi put kada se razveo i peselio za Beograd. Osećala sam se prevarenom i izdanom jer ” on je bio samo moj “  – veliki brat koji bi uvek bio tu kada mi je potreban.

Sećam se slušali smo ” Bjelo dugme “, ” Riblju čobu “… vodio me je na koncert ” Crvene jabuke “. Među nama tajne nisu postojale.

Kada sam krenula u školu mama i tata kupili su mi najlepši pribor i sveske ali…  ni jedna olovka nije bila tako lepa kao njegova – rotring žuta patentica, jedina koju je imao… ipak … postala je moja i njome sam pisala sve do kraja školovanja. Smatrala je smatrala srećnom, nosila i na prijemni ispit… sve dok je pred kraj školovanja nisam izgubila. Kupovala sam razne ali ni jeda nije bila ta, ” batina “.

Odrasli smo, samo ipak on je za mene zauvek ostao moj ” bata ” a njegova mala ” Pipi “.i to niko nije mogao da promeni mada… nije da nije bilo pokušaja. Par godina nismo se viđali jer se nekome iz  prošlosti moj brat, moja krv nije dopao no i tome je došao kraj. U samom početku viđali smo se krišom u Boru da niko ne sazna čak ni da je u gradu,  po zabačenim kafićima (jedna od stvari koju sebi nikada neću oprostiti). Sada se  čujemo  redovno ali mi jako nedostaje u pojedinim trenutcima.

Njegova mala ” Pipi ” sutra vodi svog sina na maturu, ćerka -  i ona je porasla i često odlazi sa izviđačima na izlete,  ali… ni ona sada nije tu, na poljskoj nastavi je i jako mi nedostaje da to rečima ne mogu da opišem.

Jednostavno nisam spremna da prihvatim činjenicu kako vreme ne može stajati u mestu već  teče kao reka, život ide svojim tokom, deca svojim putem.

Mislima da mi upravo sada nedostaje više nego ikada da bude uz mene,  sada kada se nalazim na  prekretnici, raskrsnici u kojoj moj mali ” Daki ” kreće novim putem, prestaje da bude dete i postaje momak.

Verovala sam da nikada neću biti poput  majki koje bi svoju decu držale čvrsto uza se i kočila ih… i nisam, oni nikada neće videti moje suze radosnice, tuge i straha od njihovog odrastanja i osamostaljivanja… ali ja to prosto moram da izbacim iz sebe.

Eh, kada bih samo na tren mogla ponovo da budem ona mala sestrica koja će se sakriti u topao zagljaj svoga brata …

Biti roditelj – nezamenljivo

Sećam se dana kada sam saznala da ću roditi devojčicu. Bila sam presrećna ali i uplašena, bolje rećeno zbunjena… moja velika želja bila je roditi devojčicu. Već sam imala sina koji je i bio iniciijator  ideje kada je za svoj rođendan pre nego što je ugasio svećice pomislio želju rekavši : ” Želim bebu seku!”, a onda se okrenuo ka meni i pitao me da li je istina da se sve rođendanske želje ispunjavaju?

Ono što je meni bilo čudno je da nikada pre toga nije pominjao da želi sestru kao i da obično muška deca žele brata sa kojim će igrati fudbal.

Evo u čemu se ogledao moj strah. Neprestano sam sebi postavljala jedno isto pitanje : ” Hoću li ću biti u stanju da oba deteta volim podjednako? ” I ako je moja želja oduvek bila da rodim devojčicu, sina koji je tada imao četiri godine volela sam više nego ikoga. Mučila me je misao kako majke koje imaju više dece kažu da svako dete vole podjednako. Da li lažu, pretvaraju se ili to kažu tek onako. Isto tako poznavala sam make koje su uvek jedno dete favorizovale i uzdizale ih od ostalih, prema kojima su se ophodile kao da nisu njena.  Na žalost i u porodilištu sam imala prilike da se naslušam i nagledam svačega. Reči poput ne želim ovo dete jer ne liči na mene…  želela sam sina ne ćerku, ili obrnuto, … ružno je i šak “ovo nije moje dete” i još mnogo, mnogo takvih i sličnih komentara.

Otišla sam do roditelja i pitala svoju majku šta ona misli o svemu tome, jer imam i brata. Htela sma da saznam koga voli više od nas dvoje. Rekla je da nas voli podjednako! Kako?

Rekla mi je da pogledam prste na svojoj ruci. Nisam imala predstavu šta time želi da mi dokaže, ali ipak ispružila sam ruku i pogledala u svoje prste, na šta je usledilo njeno pitanje koji mi je prst draži i kojeg bi se rado odrekla kad bih morala. Rekla sam joj da ne znam jer su mi svi prsti potrebni i da ne mogu jedan da volim više od drugog jer to je moja ruka i prsti su moji. Potom me je pitala, da li sam shvatila šta je htela da mi kaže. Jesam, i to nikad nisam zaboravila.

Kada se rodila Teodora imam utisak da je Darko, moj sin, bio najsrećnije dete. Nije bio ljubomoran za razliku od druge dece. Voleo je, pazio i bio je u stanju da sate provodi pored njenog krevetca kako bi je pazio “da joj se nešto ne dogodi”.

Sada su veliki, svađaju se i prepiru baš kao i sva deca ali se i vole. Razlika u ljubavi prema deci ma koliko ih imali ne postoji. Deca su najveći blagoslov svake majke i inspiracija za stalnom borbom za njihov lepši i bolji život.

Ukoliko ima onih koji iz ovog teksta nsu shvatili poentu, ne treba ni da pokušava da bude roditelj!

 

 

Deca su ukras Sveta

Neprestano smo u nekoj jurnjavi, borimo se za opstanak i ličnu egzistenciju, a ne vidimo kako život polako prolazi pored nas. Život treba živeti u uživati u svim čarima koje nam pruža. Jedan je – druge prilike neće biti!

Vreme u kojem živimo je haotično, a kad malo bolje razmislim ne očekujem skoriju promenu na bolje. Trka za poslom, preopterećenje kako doći do novca, odvlači nam pažnju od najbitnijih stvari zbog kojih živimo. Naša deca! Veći deo svega što radimo, radimo upravo zbog njih a iz razloga da im obezbedimo što je više moguće i ispunimo im skoro svaku želju. Tu ustvari i nastaje problem… Dok se mi trudimo da oni imaju ” sve “  i ne primetimo koliko iz dana u dan postaju sve pametniji, razumniji i kojom brzinom odrastaju.

Nekad im  je potrebno posvetit mnogo više vremena i, saslušati ih ali i spustiti se na njihov nivo i delimično vratiti sebe u detinjstvo kako bi se setili šta je  bila naša naveća želja.

Dan je protekao u tako divnoj porodičnoj atmosveri. Vikend, dan za odmor i porodicu. Nekako je sve krenulo spontano. Od kako Teodora ima svoj blog, svaki dan bi pisala na njemu. Teme smišlja sama, tekstove takođe i svaki čas proverava da li joj je neko ostavio komentar.

Čim je završila svoj tekst izašla je na svoj fejs a onda, uz pomoć mame naravno, objavljivala par dečijih pesmica. Smejale smo se, pevale zajedno i igrale. Bila je presrećna. Ubrzo nam se pridružio i Darko po povratku sa treninga. Krenule su priče po njegovom sećanju, kakav je bio kad je bio mali. Šta je voleo, kada je bio najsrećniji i sve lepe uspomene koje pamti. Potom su usledili  ” ozbiljni ” razgovori među nama. Ko će šta postati kad odraste?

Ostali smo do kasno, ali ovoga puta za razliku od mnogih prethodnih, nije mi smetalo. Nije me interesovalo koliko je sati, zašto još nisu u krevetu i da li su sklopili svoju garderobu. Shvatila sam, a mislim da su i oni, koliko je lepo provoditi večeri nalik ovoj. Koliko zapravo jedni druge volimo, koliko jedni drugima nedostajemo iako smo svakodnevno zajedno.

Deca su bogatsvo koje se nemože opisati rečima i kupiti novcem. Oni su jednostavno deo nas, našeg bića, naše ” neiskvarene minijature “. Nema tog novca niti posla koji može zameniti tu dragocenost i blagoslov Boga koji nam je pružio najveći nezamenljivi dar- biti MAJKA!