Tag Archive for istina

Život snova

Svojim snovima više verujem nego nečijim rečima, jer sam se davno uverila da su istiniti i ne osećam potrebu da više to skrivam u sebi. Kada god bi naivno poverovala nekome dok bi mi snovi govorili suprotno grdno bi pogrešila.
Mnogi snove definišu kao podsvest koji se manifestuje tokom spavanja što apsolutno nije tačno i to odgovorno tvrdim. Možda postoje ljudi koji ne sanjaju, oni čiji su snovi vezani za svakodnevnicu, strah ili samo opterećenje od predstojećih dešavanja ali to nije ono o čemu ja govorim.
Snovi za mene predstavljaju vodič kroz život – istinu koju ma koliko pokušavala da promenim, neće mi poći za rukom jer “tako je zacrtano”. U trenutku kada sam to shvatila sve je postalo mnogo lakše i jednostavnije, jednom rečju – prepusti se i uživaj u životu.
Koliko sam samo puta pokušavala da promenim sebe, prilagodim se ljudima ili situacijama koje ne smatram ispravnim a sve zbog one čuvene da to “tako treba”. Nije mi pošlo za rukom, verovatno nikada i neće, jer ja sam JA i svako menjanje stava, mišljenja, prilagođavanja i uopšte sebe i svog karaktera – guši me i ubija, pretvarajući to moje JA u NJU, osobu koju ja ne poznajem.
Upravo zbog toga ima onih koji me cene i poštuju, neki mrze i preziru a ima i onih koji bi rado bili JA samo na žalost svako može  biti jedino ono što jeste. Oni koji bi rado zamenili svoj život zarad mog bežeći od svog beznađa u potrazi za boljim i lepšim veoma greše. Bez obzira da li se radi o mom ili životu nekog od vas,  to ne ide i nikada neće ići, jer smo svi mi pojedinačno različiti.
Ne volim da krijem svoja osećanja, ne umem da glumim… kada sam srećna – smejaću se, kada sam tužna – plakaću, udariš li me kamičkom – baciću ciglu na tebe a ukoliko me pošttuješ – biću ti večni prijatelj.
Eto to sam ja, takva sam, nekada prgava, nekada umiljata, ponekad drska i bezobrazna, ali sam jedno u svakom od tih trenutaka – LAVICA koja brani i čuva svoje kraljevstvo po cenu života.
Zato… “Ne diraj lava dok spava!”

Duhovi u (među) nama

Verujete li u duhove? Verujete li da postoje? Smešno pitanje, zar ne?

U mom stanu dešavaju se neke čudne stvari. Posuđe puca samo od sebe, kalendari lete sa stola, voda počne da teče svake noći posle ponoći u tačno određeno vreme pa se čak i kompjuteri sami upale ” po potrebi “. Eh, da je to sve, nebih vas ni smarala ovom pričom. Na žalost nije!

Nedavno sam krečila stan. Na prvi pogled, sve u savršenom redu, ali samo na prvi! Premorena ležem da spavam… Ustajem sutradan i odlazim pravo u kupatilo. Na spoljnjem zidu ladno lik čoveka malo duže kose, cele konture. Trepnem par puta kako bih ubedila sebe da sam samo još uvek sanjiva…  umivam se, sređujem i izlazim ponovo u hodnik. Situacija ne promenjena. Budim ukućane ne bi li ih pitala vide li oni isto što i ja. Vide!

Ništa! Četka u ruke, krečimo hodnik ponovo. Narednog dana lik opet ” izlazi ” iz zida. Sve počinje da me nervira, a moj mačor ni sekunda me ne ostavlja samu u toaletu – zanimljivo!

Zovem drugaricu i nalazimo rešenje. Ostrugaćemo zidove, izgletovati ih i  ponovo prekrečiti. ” Neće nas on da zeza! ” – kaže ona.

Nailazi vikend, idemo sve iznova. Ali ” tip ” uporan. Šta da radim? Jedino kao adekvatno prihvatljivo rešenje bilo je prekriti tajanstvenu osobu nekom slikom, tako i uradim. Ako već ne mogu ništa drugo, mogu da ga NE GLEDAM!

Počinju zvuci, koraci, mačor koji cele noći mnjauče, skače i juri ono što samo on vidi. Naviko smo se i na to! Potom krenu kucanje. Otvorim vrata, nema nikoga… i tako danima. Gasim svetla koja nisam upalila, kupam se u prisustvu mačke, podižem popadale stvari po stanu, čistim lom popucalih stvari… ali sada za razliku od tad , i kadim kuću pre spavanja.

E upravo taj tamnjan naljuti mog posetioca. Sada mi nedozvoljva da spavam! Okružuje me nekom hladnoćom, budi lupnjavom i svetli, odakle sam Bog zna. Jedina korisna stvar od njega – popravi mi šporet jednog dana dok je imao ” svoje trenutke ” i sada svetlo u rerni radi besprekorno.

Pa ” posetioče ” – teraćemo se, pa ko duže izdrži. Ja imam vremena na pretek a i crkva mi je odmah isped zgrade. :)

Nek’ “crknu” dušmani

Zbog iskrene i nepokolebljive ljubavi, moj Siniša i ja se jop uvek tu i tamo suočavamo se sa masom problema.

Jedno vreme bili smo glavna tema u gradu. Osobe po kojima je mogao da pljuje i vređa kako ko hoće ili im se ćefne. Osuđivani mnogo puta bez ikakvog razloga i to od  ” ljudi ” koji ne umeju ili ne žele ni sopstveni život i lične probleme da reše. U stvari to su ljudi koji nikada i neće saznati da postoje, drugačija osećanja i ukusi da život nije lelemudanje i sve nešto … tako.

“Olajavanja” su dolazila od osoba punih ogorčenja i nezadovoljstva sopstvenim životom i njihove bolesne nemoći da sebi i drugima priznaju šta je šta i krenu iznova, onako kako treba i kako bi verovatno bili puno srećniji. Sada kada je prošlo, a i da nije, kada smo navikli i uvežbali mehanizme odbrane od gluposti i dokonih dušebrižnika koji se i ne sećajaju kada su polsednji put sa svojom voljenom osobom šetali , dugo pričali, ćutali satima zagrljeni, ili nešto slično  ali istinski, to bih jednostavno nazvala zavist , nemoć, kukavičluk i zlonamernost a vreme je uvek pa i ovoga puta pokazalo pravu istinu, prave vrednosti a šljam i bagra ostadoše tamo gde su uvek i bili, iza nekog smrdljivog paravana ili bezbedno udaljeni- za svaki slučaj.

Moj pokojni deda voleo je takvim ljudima da odgovori rečenicom : ” Vidiš trn u mome oku, a ne vidiš ogromnu badlju u svom “. I bio je u pravu. Naša ljubav pretrpela je mnoga iskušenja, i biće ih još- znam ali, zalud im trud.  Da li je greh voleti i biti voljen, pitam se- pitam i vas? Oboje smo imali brakove iza sebe, bili napušteni, nepoštovani i napušteni. Sada se možda neko kaje ili mu je žao što su ostali bez nas, ali kasno. Prekasno.

Naša ljubav preživeće najveća iskušenja, baš kao i do sada, do poslednjeg trena  ali razdvojiti nas neće NIKADA.

Nena i Siniša, UVEK i ZAUVEK!

p.s. Čarobna i Verkić me nisu inspirisale ali su mi pomogle da nešto što odavno želim napišem javno, iskreno i bez previše biranja reči. Ovo je moj blog, mogu da vam napišem a vama- kako je volja. Ne propadam nijednom blogerskom klanu, volim vas sve iako upoznah svakojake ( a i sama sam nekada ‘vako- nekad ‘nako) jer niko nije savršen- a to je veličina blogerske zajednice. Od glupih pogrebnih tehničara do doktora nauka a svi podjenako blesavi, fini, ružni ili lepi i svi naoružani istim oružjem – blogom ali u pravilu nepopravljivo glupi i naivni verujući da će sve to što napiše neko čitati ili daleko bilo tumačiti.

Voli Vas vaša Nena