Spisak poslednjih želja

Nama koji živimo u Srbiji nikada nije dosadno. Taman kad pomislim kako polako ulazimo  u perio nekog mirovanja, tišine i dosade eto ti problema. Možda to i nisu toliko bitni problemi ali obzirom da smo mi takav narod da nas sve nekako “lično” dotiče, znajući da smo “najpametniji” i da imamo rešenja za sve što nam se nađe na putu, iako mi ne odlučujemo o tome ali nema veze, mi smo nekako najsrećniji kada smo u stalnim problemima. Pitam se, kada bi imali sve što poželimo šta bi bilo to što bi smo kritikovali?

Nego da ne davim previše svarima koje su svima već opšte poznate. Želim ustvari da kažem kako ovih dana razmišljam o najavljenom smaku Sveta.  Iz nekog razloga, verovatno samo meni znanom, par puta pomislilla sam da su “prognostičari” promašili datum.

Jednog dana pojavi se bivši nam predsednik Tadić i reče kako odustaje od kandidature sa predsednika stranke. Hm… rekoh, to je sigurno to – taj se ne bi odrekao slave, ponosa što liči na Džordza Klunija i aplauza ni po koju cenu. Rekoh gotovo, to je to. Za par dana postade počasni predsednik i u sred ove nemaštine nađe posao, ne preko veze i ne preko partiske knjižice već onako kao i svi mi… zavod, aktivno traženje posla, čekanje na zavodu… i zaposli se u DS-u sa bednom platom od samo 148.000 dinara. Kakva tuga! Kako preživeti sa tim novcem :)

Ništa od najavljene propasti. Ko velim omašila sam, i od goreg ima gore ovo je bila samo mala psihička priprema i delimično sam bila u pravu!

Žuta stranka dobi žutog predsednika koji na najdemokratskiji način zamoli lepo sve da podnesu ostavke. Demokratija aaa? E sada gospodo da vidite kako je bilo nama običnim smrtnicima čitavu deceniju u tom blagostanju od demokratije! I to sad koliko su njemu aplaudirali i oni koji su želeli i oni koji su morali meni ne igra nikakvu ulogu, ali pošto ni tada ne nastupi smak Sveta ja reših da do “dogovorenog” datuma, 21.12. napravim svoj spisak poslednjih želja.

Ako zanemarimo gluposti poput poput … želim posao, dobar auto, veliku platu … mir u svetu, moj, za to ionako vremena nema, spisak bi izgledao ovako:

- večno prva pozicija, želim crnog konja

- malu drvenu brvnaru negde daleko od grada

- želim da vidim sneg, puno snega i krupne pahulje, ima još vremena do 21.12

- azil za životinje u Boru, ali pravi gde će ih čuvati, hraniti, vakcinisati, voleti…

- još par dana da se nadišem čistog vazduga bez borskog dima koji me budi svakog jutra…

Bili bi to dani lepote i blagostanja bez obzira što ih je preostalo samo 18…

Ima tu još mnogo sitnica ali obzirom da u najavljeno ne verujem, niti sam ikada jer bi do sada preživela bar tri propasti čovečantva, prosto i jednostavno želim da svi shvatimo u čemu i koliko grešimo i za početak bar ponovo budemo ljudi. Davno smo zaboravili šta to stvarno znači!

Zašto “ponos” postaje mržnja

Nekoliko dana pre najavljenog održavanja famozne „ Parade ponosa „  odgledala sam film „ Parada „. Epilog pažljivog praćenja poruke i smisla samog filma  je da sam plakala po završetku i pitala se kakvi smo mi to ljudi. Ko nam daje za pravo da ikome išta zabranjujemo, mešamo se u tuđe živote i diktiramo pravila. Jesmo li mi ti koji treba da sudimo i ocenjujemo ko treba i kako da živi? Svako od nas ima neki svoj „nedostatak“ posebnost ili kako već to da nazovem. Treba li se folirati čitavog života ili biti ono što jesi?

To sam, što sam, takva sam kakva sam, i niko me ne može promeniti ni pod kojim okolnostima i bolje da ne pokušava J. Mislim da ne postoje nadljudi bez neke od mana, a ko misli da jeste tako nešto, grdno se vara i u velikoj je zabludi.

Usuđujem se da kažem da je ovaj ipak poučan film zajedno samnom gledala i moja devetogodišnja ćerka koja nije mogla da razume iz kog razloga ljudi mrze jedni druge, i u jednom trenutku upitala me je iz kog razloga neki ne prihvataju one koji su drugačiji, jer sam je od malena učila da smo svi isti. Vaspitavala sam je da ne ismeva, i ne sklanja se od dece sa posebnim potrebama, da ne omalovažava nikoga već da uvek bude tu razume i pomogne ako je potrebno. Vremenom postala je mali borac za pravdu i svoje mišljenje prenosi, koliko znam veoma energično drugima, u čemu je po rečima mnogih uspešna, i više od toga.

… najavljuje se parada, u trenutku pomišljam da budem u na neki način deo nje i dam svoju podršku jer nije lako biti neprihvaćen i omražen a da za to nisi uopšte kriv. Počinje „ Utisak nedelje „  slušam o najavljenoj izložbi i stvari mi postaju sve manje jasnije. Kakva izložba, zašto, čemu … Zar nije suština biti ponosan na sebe takog kakav jesi i sa istim izaći u javnost, ne kriti se i reći „ja sam taj i takav, ja pripadam LGBT populaciji“ . Međutim izgleda da je svrha organizatora i onih koji odlučuju šta treba a šta ne održati je izgleda bila nešto sasvim drugo. Kao da su potajno želeli da od svega naprave cirkus da zabrane a ipak tenzije ne eliminišu ….

Počinje i izložba, najbitnija stvar oko koje se bore homoseksualci se ukida zajedno sa fudbalskim utakmicama , skupovima svih vrsta, ali zato ostaje izložba koja verujem da ni njima ništa ne znači, i  kao neko ko se tom materijom ne bavi previše, ili ni malo, se pitam ko je ovde lud?

Niko od nas nije divljak da ide i maltretira, bije i iživljava se nad nekim ko je gej jer nema ni jednog od nas koji nema bar jednog gej prijatelja, ali izložba se ipak održava, baš ono što bruka i homoseksualce i heteroseksualce a u priču umesto Države, ulazi Crkva i apeluje da se ne vređaju verksa osećanja održavanjem te izložbe …. I šta smo postigli? Hiljade policajaca, konjice i „kavez“ za 70 ljudi od kojih su polovina bili novinari, organizatori, i što je najtužnije da su tu bili i gost i autori. Gde su oni zbog kojih je navodno sve to organizovano? Zar ih samo toliko ima … Grešim?

Sinoć kasno @Borrsky objavi slike „famozne“ izložbe koju su preneli internet portali. Zarekla sam se da ih neću pogledati no ipak jesam. Posle samo par minuta bilo mi je loše. Dlanovi su počeli da mi se znoje, osetila sam oko sebe miris prevare, nemoć i nisam znala šta da mislim o tome. Noć sam provela ili budna ili u kupatilu …

I dalje se pitam zašto? Kome je u interesu da stvori još veću mržnju? Ko je kriv što se vraćamo unazad kad navodno koračamo napred i odkud pravo nekome da skrnavi nešto što je sveto? Kao vernik sam se osetila ponižena i bespomoćna.

Nema u Srbiji tridesetak  pripadnika LGBT populacije, ima ih mnogo više, a kad ni oni sami nisu želeli da podrže ovu „sramotu“ koju su sami organizovali, bez obzira sa kojim opravdanjem kako da je podržimo mi ostali. Tu sam se prisetila jedne od završne scene, kad glavni lik iz filma Parada- Limun kaže: – Eto uspeli ste, dok šetaju, na šta mu sagovornik tužno odgovara: – Da ali uz 2.500 policajaca,- tako nešto. Rečenica koju je Limun, kriminalac, ratni profiter, čovek sumnjive prošlosti rekao je bila ključna poruka i on kaže – Jebiga , kad ste opasni.

Organizatori mediji (naravno ne odnosi se na većinu koja nije dolivala ulje na vatru) svaka vam čast, uspeli ste da unesete i definišete veću i snažniju mržnju među svima nama, sram da vas bude.

Da li ste videli šta rade Muslimani kada je u pitanju vređanje njihove vere?! To ste želeli? Eto sada lepo svako od vas neka ponese po jednu umetničku „modernističku“ sliku kući pa se divite i uživajte samo nemojte više da zastupate interese homoseksualaca niti da nas koji se sa time ne slažemo nazivate divljacima i huliganima jer u ovoj zemlju, uz puno uvažavanje svih zajednica, grupa, populacija postoje mnogo važnije, i pojave kojma je potrebna bar približno tolika medijska pažnja da bi bili rešeni pa te pažnje i podrške NEMA.

To sam ja!

Vreme je da i ja napišem koju o sebi ali ovoga puta bez delova gde sam radila, kako sam se snalazila u životu, kako uzgajala decu. Ovo je samo jedna istinita priča o meni i mom poreklu.

Majka mi je rodom iz sela Rače, nedaleko od Bajine Bašte. Njena majka za to vreme bila je najpismenija u selu i okolini pa je radila kao učiteljica. Otac rano ostao bez roditelja pa je morao da radi od svoje 14. godine kako bi preživeo. Kada su imali bilo je za sve, kada nisu delili su jedan “zalogaj” hleba na njih sedmoro i nije im smetalo, svi su odrasli kao pametni, školovani i čestiti ljudi.

Otac se rodio i odrastao u selu Jablanica kod Boljevca, nedaleko od Bora. Priča slična, ratno stanje, nemaština i glad samo ih je bilo manje, njihčetvoro, pa su se nekako lakše i snalazili. Jablanica je selo koje su naselili doseljenici sa Kosova pa verovatno otuda i moja tuga svaki put kada neko pomene Kosovo u negativnom kontekstu.

I otac i majka rano su se doselili u Bor. Majka sa svojih četrnaest godina a otac valjda, koliko pamtim sa šesnaest i oboje iz istog razloga – rasteretiti jadne i bedne roditelje.

Jedina sreća u to vreme bila je što se posao moga naći lako pa su se nekako snalazili i kućili. Majka je radila kao konfekcionar a otac kao vozač. Bilo je malo novca ali dovoljno. Obični radnici koji svoje poštenje nikada nisu zamenili za ulizivanje i bolji posao već sve dokazivali samo svojim radom. Tako su učili i mene i mada me život i dalje šiba, držim se poštenja i morala.

Sada su u penziji i nemaju niša više od onoga što su imali nekada jer poštenim radom i tada i sada teško se stiče raskošan život.  Volim ih iako često imamo sukob mišljenja i raspravljamo ko je u pravu a ko u ” krivu ” ali i to je sastavni deo života.

Jedini problem je što nisu bogati pa nisu mogli da mi kupe posao, što su časni i pošteni pa nisu klečali i molili već se hvalili i ponosili mojim uspesima, što su samo jedna od mnogih porodica u nizu koja nema ” pedigre ” pa da može šta joj se hoće!