Archive for May 29, 2011

Da li je više i bitno?

Mnogo puta do sada sam tačno znala šta neću ali mnogo manji broj je situacija u kojima sam tačno znala šta hoću- priznajem.

Možda se problem krije u tome što nekih velikih želja i očekivanja nisam imala. Poslovi koje sam radila uvek su bili nužda, nikada ljubav, način kojim se dolazi do krajnjeg cilja – novca,  koji će pokriti moje osnovne potrebe. Kako su godine prolazile, sazrevanjem mišljenje o nužnim vrednosnim papirićima nikada se nije promenilo. Od svoje osamnaeste godine pa sve do sada imala sam zadovoljstvo da vidim kako izgleda biti trgovac, likvidator računa, knjigovođa, fotograf, radnik na pakovanju kora, poslovođa, tačnije šef diskonta, radnik u velikoprodaji… novinar. Nekako, ovo poslednje bio je moj davno neostvaren san. Posao kojim sam se kao dete bavila, bez ikakve zarade i koji sam uvek radila samo iz ljubavi. Tako naiđe spontano i trenutak kada se ljubav i posao mogu spojiti u jedno. Trajalo je, trajalo… dani i meseci  bez dana odmora, bukvalno bez sata pauze, pa nije bilo važno ni ako je noć.

Profesija mi nije tu kriva kao i veliki entuzijazam koji sam ispoljavala, već “velike gazde” koje misle da uvek postoji još trunčica snage u tebi koju mogu uzeti za sebe. Plate, na početku beše, potom sve ređe i ređe, sve dok ne dođosmo do toga da bi trebalo da se stidim i sramim što istu uopšte i tražim u aktuelnoj situaciji u kojoj se zemlja nalazi. U početku počeh i da se stidim! Nema se! Pristadoh da par meseci radim bez dinara, kako bi “naša” mediska kuća opstala, kad ugledah onoga koji bi najviše trebalo da se stidi, kako jednoga dana dođe novim autom na posao.

Još sa vrata počeo je da glumi poslovnog čoveka koje nezna gde mu je glava i šta će pre, a sve u iščekivanju da se mi radnici i dalje stidimo da bilo šta u tom pravcu i pitamo. Brzo on objasni da ne obraćamo pažnju na nov auto jer ga je uzeo povoljno na dugi rok otplate, kroz više rata a u stvari  za naše dobro. Možda koji put odemo na teren tim kolima kada je kiša ili sneg -govorio je …

Kakav sarkazam! Tu prestadoh da se “stidim” i rekoh mu da mi isplati sva dugovanja, naravno pristajala bih i na rate :) , kad on skoči razgoropađen i reče da možda ja nikada nisam ni radila kod njega – da nema dokaza i završi sarkastično kako bi mi bolje bilo da ćutim.

Odradih još dve obećane autorske emisije, ne zbog njega, već organizatora koji su ceniili i poštovali moj rad, a potom pokupih svoje prnje i zaboravih na ljubav prema tom poslu. Morala sam.

Skoro deset meseci sam bez posla. Iskreno, trebalo mi je vreme da izbacim iz sebe sav bes i gorčinu koju za sobom ostavlja rad kod “velikih privatnika” i ponovo napunim baterije.

Koji bi posao sada želela- zaista pojma nemam, verovatno nešto iz ranijeg perioda. Neki posao od onih koji ne podrazumeva ljubav ali  jednom mesečno sigurno donesi nužne vrednosne papiriće.

Surova realnost

Kakav divan dan, prosto ne znam odakle bih počela. Osećam bes, gorčinu, očaj, nemoć da bilo šta promenim na bolje. Bežim iz sveta u svet ali na žalost ni u jednom ne nailazim na onu staru dobru iskrenost, volju za stvarnim promenama ka boljem.

Rekoše mi neki ljudi da se mi sada nalazimo u 21. veku!? Mislim da su me debelo slagli baš kao i njih isti ti što su  se malo zabrojali.

Zaključak do koga sam danas došla nije ništa novo već činjenica koju sebi uporno ne želim da priznam. Pogrešno sam vaspitavana, živela u zabludi mnooogooo godina i verovala da bolje sutra zaista i postoji. E jesam plitka, za Deda Mraza sam ih provalila sa četiri godine dok mi je za priču o boljem životu trebalo najmanje  šest puta više vremena.

Potajno se ponadah da će do tog “smaka sveta” ipak doći i da će se sva sranja prekinuti jednom za stalno, kad ono ništa! Badava se sređivala, čistila kuću i četkala mačku za taj veliki dan kada svanu dan baš kao i svaki prethodni :mrgreen:

Ni jedan problem danas nije manji no što je bio juče, nije se ni najmanji rešio sam od sebe a ja… ja jednostavno nemam više snage da se borim istinom protiv laži, poštenjem protiv prevare, osmehom dok drugi plaču…

Danas nam je u poseti bio moj brat, neko koga mnogo volim i ko ume da unese radost u moje srce i u najgorim i najtežim životnim momentima. Popričali smo par sati, nasmejali se na tren sećajući  se lepih vremena detinjstva… ipak sve je ostalo isto, bežanje u lepa sećanja nije večno a povratak u stvarnost ume baš da zaboli jer ni razlog njegove posete nije bila čašica razgovora, nije ni došao zato što je želeo da “protegne noge” par stotina kilometara jer nije imao šta pametnije da radi već što ga je muka naterala.

Pustim tv da se malo relaksiram jer jedino tu cvetaju ruže, jedino u vestima saznam koliko mi  je dobro i kako napredujem. Valjda sam ostala slepa kada su ostali mali mačići progledali po dolaski na svet mada mi je sluh perfektan, Bogu hvala, i to je nešto, progledaću kada dođe vreme, kad porastem – čemu žurba? Sačekam vremensku prognozu a onda zapitam sebe da li je meni tv uopšte potreban ako ni vremenska prognoza  nije tačna, bar ne ona koja važi za grad u kome živim.

Pripade mi muka, uzeh torbu i ključeve od auta i izleteh iz kuće. Namera mi beše da se provozam malo po gradu tek onako bez nekog posebnog cilja – to me smiruje, relaksira, puni baterije. Na moju sreću na vreme bacih pogled na skazaljku, onu što pokazuje koliko goriva još imam u rezervoaru, kad primetih da se ona nešto oklembesila  ka podu. Ništa, rekoh sebi, odoh do pumpe pa nastavljam, ovo zadovoljstvo mi niko ne može uzeti. Ha…

Još ni motor nisam ugasila kad mi priđe ljubazni radnik i reče kako  goriva nema. Pomislih da se šali ali dečko mi ponovi isto ” nema goriva “. Pogledah ga začuđeno a on samo slegnu ramenima i reče da će stići ali ne reče koji dan. Odoh do sledeće pumpe sa istim cljem i namerom i dobih isto slaganje ramenima i identičan odgovor. Na svu sreću moj dragi redovno proverava da li u kolima ima goriva, kao i sve ostalo kada je auto u pitanju znajući za moju nemarnost – priznajem, tako da je ipak bilo dovoljni da se dovučem do kuće.

Ušla sam, izrevoltirana bacila ključeve i krenula sa svojom histerijom, ukućanima dobro poznatom pod parolom – sklanjaj se ko može! Nadrljao je moj dragi slušajući me, ono ko bi drugi, decu ne opterećujem a Cicko još nije progovorio a i što bi kada niko više nikoga i ne sluša. Klimanje glavom – isuviše je nego dovoljno, mogućnost zamaranja- isključena, veliko preopterećenje slušanja sagovornika – nema. Lepota!

Zaboravih  da kažem kako sam ostala bez hleba za večeru pa pošla usput i do pekare u kojoj rekoše da hleba nema! Pekara koja radi bez prestanka decenijama unazad nema hleba, zašto, niko ne kupuje svež  skuplji je, narod čeka “sutra” ,tada je upola cene. Razumem pekare, nemaju ljudi nikakvu dobit, ne isplati im se pa smanjili proizvodnju na trećinu ali razumem i narod koji će kupiti sutra dva hleba po ceni jednog. Jedino ne razumem sebe i pitam se da li ću ikada shvatiti  gde živim i šta ustvari očekujem da će se promeniti! Hoću li prestati ikada da kidam sebe postavljajući svakoga dana jedna te ista pitanja, gde je nestalo ovo ili ono i konačno hoću li prekinuti da davim one koje volim svakodnevnicom koju niko od nas ne može promeniti.

Odgledah još jedan dnevnik, čuh kako mi je lepo, videh svojim očima kako na tv-u napredujemo i zapitah se u čemu je zapravo moj problem?

Moji svetovi

U koliko svetova uopšte živimo? Ja ih imam tri, online, offline i onaj treći moj najdraži – svet snova. U njima je sve prelepa bajka pa verovatno iz tog razloga i najviše volim da svoj život provodim baš tu i baš u njima. Snovi su moj spas, moj put na kome nema prepreka ni granica. U njima priču biram ja, happy end stvaram sama i zato nemojte me buditi taj svet je moj i pripada samo meni. Vlasništvo koje mi niko ne može oduzeti, možda kad bolje razmislim i jedina stvar za koju mogu reći sa sigurnošću da je samo moja i da sam ja njen jedini vlasnik.

U online svetu mnogo puta susrela sam se sa ljudima koji misle da me mogu osuditi jer ne razmišljam kao i oni, jer na stvari gledam drugim očima ali oči su individualne kod svakoga od nas, tako da im prepuštam zadovoljstvo da misle da me mogu osuditi jer “presuda” nije validna.

Svako od nas na stvari gleda  iz drugog ugla i sa nekog svog ličnog aspekta. Možda u tome i leži suština celog mog problema. Ne volim da aminujem stvari, ne želim da komentarišem sa predubeđenjem kako  moram da mislim isto što i autor, potrvđujem ono što prezirem. Sa druge strane nije mi cilj da uvredim nikoga, ne dopada mi se određeni način razmišljanja – ok, procenjujem da bi bila previše oštra u svom komentaru – povlačim se! Ne vidim ništa loše u tome…

Jedan banalan primer koga se uvek setim kada razmišljam na ovu temu – ko kakva jaja voli da jede?  : kuvana, pržena, jaja sa sirom, kajgana ili možda omlet.  Niko me ne može uveriti kako će svi odgovoriti da vole isto pripremnjena jaja baš kao i ja? Niko! Većina će možda deliti moje mišljenje dok će se ona mala grupica “uklopiti” u “većinu” a po potrebi i naterati sebe da zavoli isto. Čemu to?

Problem kojim me guši  u online ali i u offline komunikaciji leži upravo u tome. Ne umem da budem istomišljenik, ne želim ni da postanem. Ja sam buntovnik od rođenja i ukoliko primetim da se svima “sviđaju” jaja pripremnjena na način koji ja volim već sutradan  naći ću drugi recept  jer nije normalno niti je moguće da svi volimo isto.

Dok spavam i sanjam u 90 odsto slučajeva svesna sam da se nalazim u snu i tu kreće moja sloboda, pražnjenje! Leteću, pevaću (iako ne znam), popeću se na Ajfelovu kulu pa kada me mrzi da siđem skočiću i dočekaću se na noge (kao mačka) pa ako treba i lajaću, može mi se! Zato povremeno volim da odlutam u svoj svet snova, prespavam čitav dan, napunim baterije a potom se vratim  u surovu realnost vedrija, puna optimizma i spremna na nove ” susrete “.