Mnogo puta do sada sam tačno znala šta neću ali mnogo manji broj je situacija u kojima sam tačno znala šta hoću- priznajem.
Možda se problem krije u tome što nekih velikih želja i očekivanja nisam imala. Poslovi koje sam radila uvek su bili nužda, nikada ljubav, način kojim se dolazi do krajnjeg cilja – novca, koji će pokriti moje osnovne potrebe. Kako su godine prolazile, sazrevanjem mišljenje o nužnim vrednosnim papirićima nikada se nije promenilo. Od svoje osamnaeste godine pa sve do sada imala sam zadovoljstvo da vidim kako izgleda biti trgovac, likvidator računa, knjigovođa, fotograf, radnik na pakovanju kora, poslovođa, tačnije šef diskonta, radnik u velikoprodaji… novinar. Nekako, ovo poslednje bio je moj davno neostvaren san. Posao kojim sam se kao dete bavila, bez ikakve zarade i koji sam uvek radila samo iz ljubavi. Tako naiđe spontano i trenutak kada se ljubav i posao mogu spojiti u jedno. Trajalo je, trajalo… dani i meseci bez dana odmora, bukvalno bez sata pauze, pa nije bilo važno ni ako je noć.
Profesija mi nije tu kriva kao i veliki entuzijazam koji sam ispoljavala, već “velike gazde” koje misle da uvek postoji još trunčica snage u tebi koju mogu uzeti za sebe. Plate, na početku beše, potom sve ređe i ređe, sve dok ne dođosmo do toga da bi trebalo da se stidim i sramim što istu uopšte i tražim u aktuelnoj situaciji u kojoj se zemlja nalazi. U početku počeh i da se stidim! Nema se! Pristadoh da par meseci radim bez dinara, kako bi “naša” mediska kuća opstala, kad ugledah onoga koji bi najviše trebalo da se stidi, kako jednoga dana dođe novim autom na posao.
Još sa vrata počeo je da glumi poslovnog čoveka koje nezna gde mu je glava i šta će pre, a sve u iščekivanju da se mi radnici i dalje stidimo da bilo šta u tom pravcu i pitamo. Brzo on objasni da ne obraćamo pažnju na nov auto jer ga je uzeo povoljno na dugi rok otplate, kroz više rata a u stvari za naše dobro. Možda koji put odemo na teren tim kolima kada je kiša ili sneg -govorio je …
Kakav sarkazam! Tu prestadoh da se “stidim” i rekoh mu da mi isplati sva dugovanja, naravno pristajala bih i na rate :) , kad on skoči razgoropađen i reče da možda ja nikada nisam ni radila kod njega – da nema dokaza i završi sarkastično kako bi mi bolje bilo da ćutim.
Odradih još dve obećane autorske emisije, ne zbog njega, već organizatora koji su ceniili i poštovali moj rad, a potom pokupih svoje prnje i zaboravih na ljubav prema tom poslu. Morala sam.
Skoro deset meseci sam bez posla. Iskreno, trebalo mi je vreme da izbacim iz sebe sav bes i gorčinu koju za sobom ostavlja rad kod “velikih privatnika” i ponovo napunim baterije.
Koji bi posao sada želela- zaista pojma nemam, verovatno nešto iz ranijeg perioda. Neki posao od onih koji ne podrazumeva ljubav ali jednom mesečno sigurno donesi nužne vrednosne papiriće.

