Danas se ne osećam baš najbolje. Ustvari, već nekoliko dana unazad ” mozak ” me boli od razmišljanja i preispitivanja. U čemu ja to grešim? Zar nije istina i poštenje oličenje prave ličnosti jednog čoveka? Očito da nije! Možda je bilo nekada… nekada davno…
U ovom ludom i bolesnom Svetu možeš se uklopiti samo ako si dovoljno bolestan ili izopačen kao i tvoja okolina. Jebi ga, nisam taj tip! Kako bih volela da me je majka rodila kao bezosećajnu i oholu, kao osobu koja gazi preko svih dok ne dostigne cilj. E sada, obzirom da nisam rođena kao takva moraću pažljivo da pratim lekcije i učim sve što sam propustila dok još nije kasno. Želim da živim, radim, imam veliki ” krug prijatelja “…
Evo šta sam do sada naučila:
- moraš biti ulizica, ali ne ona obična već ona ravna poltronu koja ulazi u dupe kome god treba ( pa šta, mogu ja to… jedno dobro kupanje i se se vraća u normalu )
- druga veoma bitna stvar je pokvarenost što bi značilo da je potrebno zaboraviti da imaš srce u grudima. Osnovni put ka tome je pratiti napokvarenije i pomno pratiti svaki njihov potez i reči - upijati kao sunđer . Suština svega je gluma, podmetanje noge ali ne svima već samo onima koji ti veruju, što češći kontakt sa istima jel na taj način saznaješ najslabije tačke pomenutih
- i treća možda i najbitnija stavka u ovoj igri je naučiti kako postati licemer. Lažeš svesno, kuneš se lažno, podmećeš nogu svakome pa čak i onome koji ti uopšte ne smeta ( čisto za svaki slučaj, preventive radi )
Posle trećeg koraka, sve postaje lakše. Polako se privikavaš na ljude od kojih učiš, u laž koju izgovaraš počinješ i sam da veruješ, a ukoliko negde zastaneš potrebno je samo da se okreneš i pogledaš u svoje ” nove prijetelje ” i ugledaćeš ” pravi put “.
Vremenom sve počinje da liči na filmove o vanzemaljcima koji opsedaju ljude. Možda će neko i preživeti , kao i u filmu, ali biće potrebno mnogo vremena dok se generacije ponovo razmnože i ljudi ponovo zavladaju planetom Zemljom.
Ako to sve uspeš da savladaš, onda gubiš vlastiti identitet pa ćeš morati drugačije i da se zoveš i da menjaš ime bloga.
Neno, budi samo mudrija i to se uči, sazrevanjem! Budi iznad njih!
Ne mogu ja Dudo ništa od toga niti želim da budem takva samo nekada ispadnem iz takta pa mi je lakše da napišem, podelim to sa nekim i ispraznim se.
[...] što nas u velikoj meri nažalost okružuje, možemo svi, ali to nismo mi niti to želimo biti. Mogu ja i to! CITAT: ……….Posle trećeg koraka, sve postaje lakše. Polako se privikavaš na [...]
Eh…sta reci, ne umem da zivim takvim zivotom i sa takvim svetom, kao da si opisala Milosa Bojanica jebote
Gde se njega seti Zelena? Divim se ljudima koji mogu tako da žive… verujem da im nije lako
Naravno da im je lako sa samima sobom, jer oni za drugačije i ne znaju, a svi oni koji ne umeju i ne žele da se tako ponašaju, UVEK POBEĐUJU! 100%
Na žalost Charolija! Ali ja nisam takva i ne samo da ne umem već ne želim da budem takva. Mnogo puta me je koštao moj jezik i isterivanje pravde, ali dok ne dokažem da postoji crno i belo kao dve osnovne boje a da je sivo izvedena boja od te dve, okoziću se. Pokušavala sam da se promenim, ćutim, aminujem i ne raspravljam ali onda to nisam ja! Pa kome se sviđa ok, kome ne isto ok ali sam bar REKLA!